Manifest Evropskog identiteta
Ideja o evropskom jedinstvu postoji više od dva vijeka, ali ona je u suštini mnogo starija: ili, bolje reći, ima veoma duboke korijene. Prvo helanska i rimska kultura, a potom srednjevjekovna i moderna hrišćanska civilizacija su – na različit način - postavile osnove jednog sna i projekta predodređenog da daje heterogene plodove koji sporo sazrijevaju, ali koji će zadugo obilježiti kulturnu i moralnu istoriju kontinenta.
Zadatak i izazov sa kojima se sada suočavaju evropski građani sastoje se prije svega u izgradnji stvarne svijesti o značaju zajedničke evropske domovine, koja će se tijesno povezati – bez potiskivanja i nametanja – sa već postojećim patriotskim osjećanjima u Evropi, i koja može da postane katalizator organskog jedinstva kontinenta.
Naime, dubokog smo uvjerenja da se Evropa nikada neće zaista izgraditi ako se za njenu osnovu ponude Evropski parlament, monetarni sistem ili problemi kao što su “udio poljoprivredne proizvodnje”. Sve ove stvari nesumnjivo su značajne, ali su osuđene da ostanu mrtvo slovo na papiru ako se ne urede oko jedne snažne ideje, jednog Centra.
Ova snažna ideja, ovaj Centar je EVROPSKI IDENTITET. To je IDENTITET sačinjen od različitosti i nacionalnih, lokalnih, religioznih posebnosti zajednice; IDENTITET sačinjen od različitih istorija koje se spajaju; IDENTITET sačinjen od sloboda i raznolikosti.
Evropljani žele da se ujedine a da ne izgube svoje odlike i ne odustanu ni od jedne od svojih posebnosti. Danas postoje Zapadna i Istočna Evropa, Baltička i Centralna, Evroazijska i Mediteranska. Svaka od njih ima svoju istoriju i svoj poseban odnos sa drugim djelovima svijeta. Ništa od ove široke i slojevite tradicije ne treba da nestane; ne namjeravamo da odustanemo ni od jedne od njih.
Istovremeno, Evropa ne može više da se identifikuje sa Zapadom, koji predstavlja jednu dimenziju civilizacije koju je ona bez sumnje iznjedrila, ali koja se sada gotovo može poistovjetiti sa kulturom zasnovanom na American way of life i koja teži da se nametne svim drugim tradicijama poništavajući ih kroz proces homogenizacije i ujednačavanja čiji je cilj da dovede do krajnjih granica razvoj individualizma i društva zasnovanog na profitu i potrošnji. Iako ima evropske korijene i prividno se nadovezuje na evropski način života i razmišljanja, ovo društvo je usmjereno ka procesu mondijalizacije i globalizacije, varvarskom mehanizmu komercijalizacije vrijednosti hegemonizovanom od strane multinacionalnih kompanija koje gotovo upravljaju vladama i političkim klasama, počevši od onih koje trenutno su trenutno na vlasti u svijetu.
Potreba za Evropom, dakle, postaje potreba za povratkom tradicijama i osjećanju dostojanstva i posebnosti koje prije svega kultura i škola treba da prihvate, protumače i prenesu.
Ne samo da EVROPSKI IDENTITET ne želi da prihvati istapanje i nestanak u uniformišućoj stvarnosti takozvane “zapadne kulture”, već želi da se proširi van granica kontinenta i povrati onu veliku “Evropu van Evrope” koja danas – od Argentine do Kanade i od Južne Afrike do Australije – pokazuje da doživljava Evropu ne samo kao dalekog začetnika, već kao pravu pravcatu domovinu.
Izgradnja evropskog jedinstva zadatak je današnjih Evropljana. Ono što sebi postavljamo za cilj je doprinos rađanju evropske svijesti kod njenih građana.
Rimini, 19. april 1997.